U Tanzaniji sam boravio od siječnja do travnja 2017 godine. Moj boravak je realiziran zahvaljujući ljubaznosti don Ante Batarela voditelja katoličke misije u gradiću Rujewa, distrikt Mbarali, na jugozapadu Tanzanije, stotinjak kilometara od granice Zambije. U misiji sam obavio poslove pojedinih zanatskih radova u uređenju župnog dvora i crkve bl. Alojzija Stepinca. U gradiću Rujewa podijelio sam donaciju školskog pribora, poklon studenata Filozofskog fakulteta iz Zagreba. Obzirom da je ovo bio moj prvi boravak u Tanzaniji, iskoristio sam ga da istražim autohtoni lokalni način života i mogućnost da pokrenem naredni projekt u Tanzaniji. Obilaskom okolnih zabačenih sela s vodičem Michael Mwankungile susreo sam se s kulturom naroda Maasai. Dirnut načinom života i uvjetima u kojima radi škola organizirao sam nabavku i opremanje male seoske škole školskim klupama i stolovima u selu Mogero.
MOJ PRVI SUSRET S DJECOM AFRIKE
Susreti s djecom a posebno pri ovom za mene novim iskustvom, s djecom Afrike ispunjavaju me radošću ali i tugom (uslijed svjesnosti granica vlastitih mogućnosti) i dodatno me motiviraju za nastavak humanitarnog rada. Tanzaniju svrstavaju među najsiromašnije zemlje svijeta. U Rujewi mnogočlane obitelji žive pretežno u slamovima, koje čine neugledne zidanice od blata sa limenim ili slamnatim krovom. Sastoje se od jedne ili eventualno dvije prostorije koje zaokružuju sve što čini život ovih ljudi. Njihovu intimu, radosti i tuge. Pri mom prvom prolaskom prašnjavim putem među kućicama djeca su me u grozdovima uz ciku i smjeh pratila uzvikujući Mzungu Mzungu (bijelac).
Život djece u skromnim uvjetima gradića Rujewa
ŠKOLE
Mojim dosadašnjim iskustvom zaključio sam da je rad na terenu u cilju obilaska škola i snimanje situacije najvažnija predradnja. Kada se odlučim jednoj školi pomoći dalje slijedi organizacija i zanatski poslovi, te stalna kontrola. Naravno to podrazumijeva i moju punu angažiranost u svim poslovima, uključujući i najteže fizičke. Sve javne škole u Tanzaniji su u sličnoj kondiciji pretrpani razredi, nerijetko djeca sjede na podu. Najčešće raspolažu samo s bilježnicom, olovkom i kojom rijetkom knjigom. Knjige su nedostupne većini đaka zbog siromaštva. Prehrana je najčešće organizirana u «ljetnoj kuhinji» koju čini otvorena vatra i kotao u kojem se sprema ugali (vrsta bijele palente) oko koje se okupljaju svi učenici za vrijeme pauze.
Školska kuhinja male škole u Rujewi
SREDNJA ŠKOLA U RUJEWI
Gradić s oko 10.000-12.000 stanovnika, s jednom asfaltnom cestom okruženom tipičnim afričkim limenim krovovima i neuglednim kućicama. Ostala ceste su prašnjave ili blatnjave, ovisno o vremenskim prilikama i godišnjem dobu. U gradiću su dvije osnovne škole i jedna srednja s cca 1200 učenika. Prvi kompjuter u srednjoj školi doniran je od strane don Ante Batarela i naše udruge.
Za vrijeme nastave u srednjoj školi
MAASAI I ŠKOLA U SELU MOGERO
U skromnom Internet caffeu upoznao sam učitelja Michaela Mwankungile koji mi je predložio obilazak Maasai sela Mogero. Zatekao sam siromašno selo raštrkano u savani gdje na svakih pet do deset minuta hoda živi jedna obitelj u kućici od granja i blata. Slične su nastambe za njihovu najveću vrijednost, koze i krave. Za svaku fotografiju koju sam želio napraviti morao sam dobiti dozvolu od domaćina, koju nam su pomogli ishoditi dva domaća dječaka učenika mog prijatelja Michaela. Obilaskom sela naišli smo na malu školu (naziv nije primjeren zapadnjačkoj percepciji škole) koja je bila u derutnom i raspadajućem stanju. Velika prostorija sa zemljanim podom, s otvorima u zidovima koji predstavljaju vrata i prozore, ciglenim zidovima koji su pred urušavanjem i krovom kroz koji se jasno vidi nebo. Djeca sjede na podu ili na improviziranim klupama od granja. Tog trenutka sam odlučio da ću pomoći toj maloj zajednici. Konzultirajući se s don Antom potvrdio mi je da sam napravio dobar odabir i da je moja buduća pomoć itekako potrebna, jer životno okruženje Maasai plemena je izolirano i zapostavljeno, obzirom na njihovu nepotpunu uklopljenost u lokalno društvo. Primijetio sam da su Maasai djeca puno zatvorenija i tiša, a polaskom u gradsku osnovnu školu imaju problema sa prilagodbom, praćenjem nastave i savladavanjem školskog programa. Svakog dana višekilometarski pješače do škole, ali uvijek uz pratnju jednog pripadnika plemena. Prvom akcijom odlučio sam osigurati školske stolove i klupe. Uz pomoć don Ante pronašao sam i angažirao stolara s kojim sam dogovorio izradu potrebnog školskog namještaja. Uobičajeno je da su u Tanzaniji višednevni prekidi u napajanju strujom, tako da se izrada otegla na mjesec dana. Po završetku izrade, namještaj je bio prebačen živopisnim kamiončićem uz doček muških pripadnika sela. Kamiončić je stenjao, zaglavljivao, ali nakon trećeg pokušaja na najzahtjevnijem dijelu puta uspio sretno dovesti stolove i klupe do samog sela. Tu su se uključili muški i ženski članovi plemena gdje je svaki želio dati svoj doprinos tom značajnom danu za njihovo selo. Većini djece to je bio prvi susret sa školskim klupama i školski pribor koji sam također osigurao.
Djeca ispred seoske škole Massai plemena
KOZA
Po namještanju školskih klupa i stolova plemenske žene poklonile su mi tradicionalnu Maasai ogrlicu i narukvicu. Potom me moj vodič iz sela odveo do učitelja i svečano me obavijestio da imaju poklon za mene. Tu je poklon za tebe, gledam ih i ništa ne kužim sve dok mi Syokino vodič, svečano ukaže da sam dobio kozu na dar koju si njih dvojica držali.
Eto, tako sam dobio svoju prvu kozu u životu na dar.
Neočekivani poklon
NOGOMETNA MOMČAD
I u Tanzaniju sam zahvaljujući donaciji Hrvatskog Nogometnog Saveza ponio petnaest kompleta nogometnih dresova i dvije lopte. Već sam opisujući svoj put u Kambođu naveo kakav je znatan kompromis potreban da ponesem donacije u odnosu na količinu privatnih stvari, obzirom da na svoja putovanja nosim sve u dva ruksaka. Uz pomoć direktora srednje škole u Rujewi, mister Johna i profesora tjelesnog formirali smo nogometni tim koji se uključio u natjecanje lokalne nogometne lige. Uskoro je klub bio isključivo poznat pod nazivom Kroasia. Ja sam postao neformalni manager kluba pa su djeca za mnom vikala Kroasia i pokazivala prstom na igralište. Muzikalnost i temperament djece dala mi je ideju da organiziram i snimim spot «Srce vatreno». Dan nakon što sam podijelio rukom pisani tekst navijačke pjesme, hodajući prema školi ugledao sam djecu okupljene ispod drveta i jasno su se razabrali stihovi i melodija s naglašenim refrenom u njihovoj izvedbi SLCE VATLENO. (Svahili često miješa slova L i R) Nisam mogao vjerovati da su toliko napredovali u jedan dan.
Odmah sam ih odlučio snimiti i njihovu početnu sramežljivost eliminirao sam podsjetivši ih da su oni potomci ratnika te da pjevaju glasnije i srčanije. Rezultat je da naš spot je pregledan 115.000 puta na FB-uku.
Nogometna momčad Kroasia
KNJIGA IZ ENGLESKOG
Djevojčica 9-10 g. stara na prvom susretu u Rujewi u trošnoj kućici njezine obitelji, na prijedlog njezine mame donio sam na dar dvije knjige. Knjige su bile primjerenije za stariju sestru, srednjoškolku, dok je ona dobila pisaći pribor. Tom prilikom me pitala da li i ona može dobiti knjigu i to iz engleskog za sedmi razred. Tijekom nekih mjesec dana pokušao sam naći knjigu u lokalnoj knjižari, a kasnije u drugim malobrojnim i skromnim knjižarama u Rujewi. Nisam nažalost pronašo knjigu. To sam joj rekao i vidjelo se da je vrlo tužna, ali rekla je samo – ok.
Nakon nekog vremena posjetio sam sirotište u Songei kojih 250-300 km udaljenom gradu na jugu prema granici sa Mozambikom. Po povratku susreo sam djevojčicu i ona me onako sramežljivo ali istovremeno i na mazni način kako curice znaju, pita – gdje je njen poklon? Ja zbunjen pitam – slatkiši, lutka? Neee – odgovara ona – book! Posramio sam se, jer sam zaboravio na njenu knjigu. Ali osvjedočio sam se u želju i upornost koju djevojčica ima za tom knjigom i mogućnost da može učiti iz knjige a ne samo iz bilježnice!
Srećom sam za dva dana išao u Mbeyu, grad gdje sam nabavljao hranu bližu našim pojmovima i napokon pronašao i kupio knjigu za kojom je toliko žudila, engleski za sedmi razred. Njezino veselje teško je opisati, srećom ostalo je zabilježeno na video snimci, koju kada i danas pogledam preplave me duboki osjećaji i pitanje kako je sada djevojčica koja je toliko željela knjigu iz engleskog.
Dirljiva radost djevojčice za željenim udžbenikom iz engleskog
BATERIJA
Pri prvom posjetu Massai plemenu Mongero uz pomoć svojih vodiča morao sam dobiti dozvolu za svaku fotografiju. Sjedeći s Massai obitelji, glava obitelji opazila je moj prastari mobitel i uz pomoć prevodioca zapitao me može li ga pogledati. U već idućoj minuti već je on rastavio mobitel i Syokino vodič mi objašnjava da on želi takvu bateriju, ja malo zbunjen obećavam da ću mu nabaviti novu i poslati po Syokinu. Kupio sam i bateriju i punjač, tako kad ode do grada da ima puni komplet. Poslao sam sve to po Syokinu i zamolio ga da pita, sad sam ja tu pokušavao biti kao neki trgovac, da li mogu ja dobiti nešto od njega. Nakon par dana zove me Syokinu i onako bojažljivo odgovara na moj upit šta mu je odgovorio. Odgovara kako mi je glava te obitelji samo poručio…..SEND GREETINGS MZUNGI (WHITE MAN). To me nasmijalo i mislim da sam dobio najbolji mogući odgovor na svijetu u tom trenutku. To me uveseljavalo svaki put kad bi se toga sjetio za vrijeme mog boravka u Africi ali i kasnije :)))
Massai dobri trgovci